U slastičarnice već dugo ne zalazim. Ima ih nekoliko koje su solidne i u čijim slasticama osjećam i nešto prirodno, ali većina (hrvatskih) slastičarnica me već davno razočarala. Tako sam nedavno bila uvjeravana da su slastice na jednoj zagrebačkoj lokaciji fantastične, fine, skoro pa da ispunjavaju snove... sve dok ih sama nisam probala. Na kilometre vidim margarin u kremama, suhe biskvite, žilava tijesta, a okus kod kojeg bi se trebalo moći razaznati namirnice, dijelove kolača, kod kojeg bi se trebala moći osjetiti svježina, pravi maslac, pravo slatko vrhnje, svježe voće - postaje neka nedefinirana smjesa masti i šećera.
I neće me više uvjeriti ni tuđe preporuke, ni lokacije u centru grada ni šarenilo boja i oblika slastica - želim pravo, iskreno, inovativno, domaće, sa srcem. Drukčije ne priznajem.
